Čitanje ubrajam u osnovne potrebe, a imam sreću da radim u knjižnici pa sam i tamo okružena knjigama. Teško mi je izdvojiti najdraže naslove, jer sam najčešće oduševljena onim što upravo čitam. Ipak postoje neke knjige za koje već nakon par stranica znam da ću opet posegnuti za njima.

NAPISALA: Marijana Leventić

Jedna od njih je Slani mrak, roman mlade hrvatske spisateljice Lore Tomaš. Lora je dokumentirala živote ljudi s nekoliko naših otoka, a onda složila priču koja se odvija na jednom, a sve stanovnike koje je upoznala tijekom istraživanja stopila je u nekoliko likova čiju sudbinu prati ovaj roman. Za prvo čitanje, dojmio me se način i jezik kojim je autorica uspjela dočarati atmosferu otoka i profilirati likove naizgled jednostavnim bilježenjem njihovih priča. Iza svake riječi, pa i razmaka, praznine, osjeti se da stoji duboko promišljanje. I sigurna sam da mi je za samo jedno čitanje, prilično toga promaklo.

Nešto slično doživjela sam čitajući Proslavu Damira Karakaša. Knjiga koju sam nakon što sam je pročitala, okrenula na prvu stranicu i pročitala još jednom.Odmah. Ne radi se velikoj knjizi, u smislu broja stranica, pa je to bilo moguće. Sadržajno, za mene je veličinom premašivala korice, autorov lički zavičaj i vremensko razdoblje između dva rata, u koje je smještena. Priča koja se obraća izravno onom nečem iskonskom, koje vjerojatno svi osjećamo negdje u sebi, a teško ga je imenovati. Poslije dvostrukog čitanja nešto sam vrijedno spoznala, ali ne i našla i riječi kojima bih to opisala. Najsličnije osjećaju kojega imate poslije nekoliko dana boravka na planini, u šumi. (Tko nije, možda bude prilike i za planinu i za Proslavu.)

Mr. Gwyn, Alessandra Baricca, opet jedna „nevelika“ priča kojoj se vraćam otprilike jednom na godišnjoj razini. Kako sam je prvi put čitala 2015., moglo bi se pretpostaviti da je znam napamet, a iskreno, jedino što mogu ispričati o ovoj knjizi je da je glavni lik Mr. Gwin, pisac koji gledajući slikarske portrete dolazi na ideju pisanja portreta po narudžbi, uz uvjet da portreti ne smiju biti objavljeni. I to, da svaki put uživam u čitanju, onako, kao što se uživa u društvu nekoga koga volite i tko je sposoban u vama probuditi ljubav prema lijepome.

Naslovi koji slijede su knjige koje su mi se našle u rukama ovoga ljeta.

Knjiga za koju sam čitajući pretpostavljala da joj se neću vratiti jer mi se duboko utisnula u sjećanje i  ostavila u nesigurnosti i strahu koji me držao dugo nakon čitanja, Utjeha noćnog neba, Dževada Karahasana, trenutno mi se opet nalazi u rukama kao drugi dio romana, trilogije Što pepeo priča. Prvi dio Sjeme smrti i već spomenuti drugi dio, objavljeni su u Hrvatskoj (izdavač Profil, 2012. i 2014.), dok sam do trećeg dijela Miris straha, budući da kod nas nije objavljen, došla zahvaljujući angažmanu gospođe iz male Algebrine knjižare na Stradunu, koja je reagirala na moj upit o knjizi i pribavila je iz BiH (Sarajevo, Connectum, 2019.).  Trilogija je priča o Omaru Hajjamu, velikom perzijskom matematičaru, astronomu i pjesniku iz 12.st. Povijesne prilike u kojima Hajjam živi, raspad arapskog carstva, križarski ratovi i susreti velikih kultura, pojava stepskih osvajača i njihova integracija u društvo i kulturu koju su pokorili, bogatim je pripovjedačkim jezikom određena kulisa unutar koje se odvijaju priče o ljudima. Spomenut ću samo odnos Omara Hajjama i Hasana, dvije snažne i iznimno inteligentne osobe čiji je odnos okosnica ove priče, bogato razrađen mikrosvijet prijateljstva koje prerasta u sukob onog trenutka kad jedan poželi posjedovati drugoga; sukob koji se pomalo prenosi u makrosvijet, svijet okrutnosti u kojem stradavaju svi koji ne spuštaju glavu pred onim koji ima moć, a „preživljavaju“ oni koji se prilagođavaju ili bivaju kupljeni novcem ili počastima. Začetak fundamentalizma (sjeme smrti) i razvoj moći pojedinca koji poput pauka stvara mrežu na koju se lijepe njegove žrtve, Karahasan je živo (preživo za mene) ocrtao u Hasanovom liku. Nisam čitala aktualniji i time „strašniji“ povijesni roman.

Još jedna knjigu do koje je zbog izdavačkog propusta teško doći, Snoputnik, Zorana Žmirića (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), a trenutno sam je se ipak „dokopala“, priča je o mladiću koji iz rata izlazi ranjen činjenicom da je ubio čovjeka. Pokušaji liječenja psihoterapijom i  lijekovima Kristijana guraju u još dublju depresiju. Saznanje da mu ostaje još možda mjesec dana života zbog tumora koji se pojavio na mozgu, ipak ga tjera na promjenu. Odnosno „onaj neki glas u njemu koji govori“, potiče ga da izađe iz stana: „Svi ljudi na svijetu imaju na raspolaganju jednako vremena. Na tebi je kako ćeš ih iskoristiti“.  Kristijan kreće na put, najprije svojim zavičajem, Istrom, a zatim odlazi u Indiju u potrazi za starom ljubavi, Majom. Knjiga će se vjerojatno svidjeti više onima kojima su bliski indijska filozofija i hinduistički duhovni putovi, no svima koji život shvaćaju kao putovanje mogla bi biti vrijedan snoputnik. (Knjiga je u pripremi u e-formatu na portalu BEK-besplatne elektroničke knjige)

Društvo Dubrovačkih pisaca prošle je godine izdalo zbirku autorskih tekstova Vedrana Salvie i Maria Kopića, Protiv samorazumljivosti. Tekstovi su nastali u vremenskom razdoblju od trideset godina, a svima je zajednički, što autori naglašavaju u Proslovu, „zahtjev za slobodom duha“. Ako tome dodamo posvetu Milanu Milišiću „bez kojega ova knjiga ne bi bila moguća“, i koji s nama nije upravo trideset godina, lako je otkriti da je ova zbirka priča o Gradu, kritika slabosti i riječ podrške svima koji se bore za očuvanje istinskih vrijednosti. Ne mora se, i ne može, čitati od početka do kraja, možda je dobro svakom danu pokloniti jedan ili dva teksta za razmišljanje. Izdavač je u Gradu, pa vjerujem da će se do nje lako moći doći, ovakav način čitanja zahtijeva knjigu imati u kućnoj biblioteci.

U isto vrijeme mi se na komončinu našao i Kurosavin nemir svijeta, don Branka Sbutege. Riječi čovjeka o kojem sam toliko slušala od ljudi koji su ga poznavali, na čije je živote utjecao, napokon mi se pružila prilika čitati. Odnosno, ja sam tek sad otkrila priliku koja je postojala još od 2006. (Beograd, Plavi jahač) kad je knjiga izdana i otkad se nalazi u fondu Dubrovačkih knjižnica. Čitala sam Don Sbutegine tekstove paralelno s Kopićevim i Salvijinim, drugačiji jezik, stil, točka gledišta, ista snaga i poruka, kao da se u Protiv razumljivosti uključio još jedan autor. Ili obratno, Kopić i Salvia u Kurosavin nemir svijeta, svejedno.

Za zaokružiti desetku, biram tri draga naslova kojih sam se sjetila pišući o prethodnima.

Čitajući Žmirićevog Snoputnika sjetila sam se romana Nedjeljka Fabria, Smrt Vronskoga. Fabrio priču počinje kao nastavak Tolstojeve Ane Karenjine. Vronski shrvan i opterećen krivnjom nakon Anine smrti, kreće u srpsko-turski rat, no Fabrio ga vlakom odvodi u Beograd u devedesete godine prošloga stoljeća. Častan i plemenit ruski plemić suočava se sa stvarnošću za koju s vremenom shvaća da je laž.Vronski si oduzima život (nije „spoiler“, mrtav je već u naslovu) jer ne može podnijeti nasilje i nepravdu koje je doživio u tom ratu i za koje se i sam smatra odgovornim. Zanimljiv roman koji zahtijeva pažljivog čitatelja.

José Saramago, Sva imena. Gospodin Jose, pomoćni pisar u jednom matičnom uredu jednoga dana slučajno pronađe karton nepoznate žene i vođen neobičnim porivom, pođe u potragu za njom. Za jednog činovnika s ustaljenim dnevnim rasporedom to znači veliku promjenu na osobnom planu, što također utječe i na njegov status kao zaposlenika u matičnom uredu u kojemu je sve strukturirano po strogim pravilima, a sav život ljudi se svodi na dva ključna događaja, datum rođenja i datum smrti. Jose potragom za ženom, za njezinom poviješću, narušava ustaljeni poredak.

Marina Šur Puhlovski, Divljakuša.  Negdje sam pročitala za ovaj roman da ga nazivaju antiljubavnim ili roman o ljubavi kad je nema. Vođena zaljubljenošću, junakinja priče pisane u prvom licu, baš poput Vronskog, upada u svijet u kojem ne može naći čvrsto uporište, svijet laži, iluzija, svijet koji je iscrpljuje do gotovo potpunog gubitka sebe. Dugačkim, brzim rečenicama, autorica otpočetka da naslutiti da narav njezine junakinje, iako na trenutke izgleda da bi mogla pasti, nije sklona predaji. Ono nešto iskonsko, divlje, ponekad je jedino što može spasiti život.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here