Tko je bio Lodovico Beccadelli? Zašto je taj Talijan iz Bologne važan za dubrovčku renesansu? Što je on, prijatelj Tiziana i Michelangela u Grad donio i što o tadašnjem Dubrovniku možemo saznati iz njegove bogate korespondencije? Kako je poznavao Držića? Sve to i još više ispričala nam je u intervjuu dr. Tanja Trška, autorica knjige Un arcivescovo del Cinquecento inquieto: Lodovico Beccadelli tra letteratura e arte (Dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli: na razmeđu književnosti i likovnih umjetnosti), koja će se sutra promovirati u Dubrovniku.

Tko je bio Lodovico Beccadelli i zašto ste se baš za njegov lik i djelo zainteresirali?

Lodovico Beccadelli bio je istaknuta povijesna ličnost 16. stoljeća, podrijetlom iz Bologne gdje je rođen 1501. godine, no crkvena ga je karijera odvela u različita talijanska središta poput Venecije, Rima i Firence. U hrvatskoj je historiografiji zapamćen po dužnosti dubrovačkog nadbiskupa koju je obnašao između 1555. i 1564. godine, a u Dubrovniku je boravio od prosinca 1555. do lipnja 1560. godine.

Beccadelli nije nepoznata figura ni u talijanskoj ni u hrvatskoj znanosti, a mene je za rad na njegovom životu i djelu privukla prije svega činjenica da je on figura koja je povezala u kulturnom smislu povezala dvije obale Jadrana. U Italiji je Beccadellijeva bogata rukopisna ostavština potaknula prije svega povijesna istraživanja, dok je u Hrvatskoj je njegovo ime vezano za povijest umjetnosti, prvenstveno zahvaljujući nadbiskupskom ljetnikovcu na otoku Šipanu koji je – usprkos lošoj očuvanosti – odavna prepoznat kao jedno od ključnih djela ladanjske arhitekture dubrovačkog područja. Ideja moga istraživanja bila je kroz rukopisnu građu i analizu nažalost fragmentarne arhitektonske i likovne baštine povezane s njime dati uvid u Beccadellijeve veze s likovnim umjetnostima na obje strane Jadranskoga mora, u Hrvatskoj i u Italiji.

Gdje ste sve radili istraživanja za knjigu, odnosno gdje ste našli najviše izvora o nadbiskupu?

Knjiga se temelji većim dijelom na talijanskim izvorima, prvenstveno na Beccadellijevoj korespondenciji sačuvanoj u Parmi, koja je isprepletena s arhivskom građom iz arhiva u Bologni, Rimu, Veneciji i, naravno, u Dubrovniku. Materijal je organiziran kronološki na način da poglavlja knjige prate „poglavlja“ Beccadellijeva života i crkvene karijere, a kroz arhivske i rukopisne izvore protumačena su likovna djela i veze s renesansnim umjetnicima koje je održavao tijekom života. Kako to često biva, ta se „križaljka“ pokazala prilično zahtjevnom, jer za sačuvana likovna djela ne postoje pisani podaci, i obrnuto, u dokumentima se spominju djela koja nisu sačuvana. No takvi izazovi su i dio čari istraživačkoga rada u povijesti umjetnosti.

Zašto je Lodovico Beccadelli važan za Dubrovnik i Dubrovačku nadbiskupiju? Kako je on utjecao na intelektualni život Grada?

Beccadellijev boravak u Dubrovniku između prosinca 1555. i lipnja 1560. godine obilježen je naporima usmjerenim na obnovu duhovnog i materijalnog stanja nadbiskupije, onemoćale nakon desetljeća odsutnosti njegovih prethodnika. Osim brige za vjernike i nastojanja da uvede red u nadbiskupiji, Beccadelli je 1556. godine pokušao uvesti podjelu grada na župe, što je Vijeće umoljenih nakon prvotnog prihvaća ipak odbilo, ocijenivši ga nadbiskupovim uplitanjem u nadležnost svjetovnih vlasti.

Iz perspektive povijesti umjetnosti, važno je njegovo zalaganje za obnovu nadbiskupskih posjeda i rezidencija, najprije stare nadbiskupske palače koju je planirao uljepšati sa strane okrenute katedrali, a posebno dogradnja i uređenje nadbiskupskog ljetnikovca na Šipanu na kojima su bili uposleni talijanski umjetnici koji su s Beccadellijem došli u Dubrovnik, firentinski graditelj Francesco della Volpaia te slikar i kapelan u nadbiskupovoj pratnji Pellegrino Brocardo.

Osim obnove ljetnikovca na Šipanu, nadbiskup Beccadelli je planirao izgradnju još jednog ljetnikovca na gruškom posjedu u vlasništvu benediktinskog ženskog samostana Sv. Andrije, a započeo je i izgradnju ljetnikovca na obali Omble, koji je u trenutku njegova odlaska iz Dubrovnika u ljeto 1560. godine ostao nedovršen. Misao vodilja svih Beccadellijevih pothvata i ulaganja u dobra dubrovačke nadbiskupije bila je učiniti nešto vrijedno na trajnu korist svojim nasljednicima.

Beccadelli je prijateljevao s mnogim talijanskim umjetnicima renesanse, jeste li u svojim istraživanjima otkrili neke veze između poznatih talijanskih umjetnika i Dubrovnika?

Beccadellijeve veze s Tizianom Vecellijem, koji je 1552. godine naslikao njegov portret danas u Galeriji degli Uffizi u Firenci, kao i s Michelangelom Buonarrotijem s kojim se dopisivao tijekom boravka u Dubrovniku, otprije su poznate i višestruko naglašavane u našoj literaturi, a one su u knjizi iznova analizirane i dijelom dopunjene.

Posebno je to slučaj s Michelangelom i Dubrovnikom, koje je povezala upravo ličnost nadbiskupa Beccadellija. Michelangelo i Beccadelli su tijekom nadbiskupova boravka u Dubrovniku razmijenili niz pisama i soneta, no prije Beccadellijeve dubrovačke epizode bili su i „poslovno“ povezani, budući da je Beccadelli od rujna 1554. do ožujka 1555. godine obnašao dužnost prefekta institucije koja i danas brine o bazilici sv. Petra (Fabbrica di San Pietro). To ne znači da je Beccadelli imao aktivnu ulogu u gradnji bazilike sv. Petra, kako se ta njegova dužnost često tumačila, nego je ona bila više administrativnog karaktera, no svakako je doprinijela ranije uspostavljenom poznanstvu s Michelangelom, koje se nastavilo i tijekom Beccadellijeva boravka u Dubrovniku.

U kontekstu Beccadellijevih veza s likovnim umjetnostima meni su draže i znakovitije veze s bolonjskom likovnom kulturom koju je Beccadelli donio u Dubrovnik, jer pokazuju i otvorenost dubrovačke sredine prema različitim utjecajima. Dubrovnik s Bolognom nije imao čvrste likovne veze kao što je u renesansnom razdoblju imao s Venecijom ili s regijom Marche, pa je tim interesantnije da Beccadellijev „dvorski“ slikar Pellegrino Brocardo na zidnom osliku šipanskoga ljetnikovca u dubrovački kontekst prenosi bolonjske modele posredovane grafičkim predlošcima koje je pak izradio Beccadellijev prijatelj, bolonjski grafičar Giulio Bonasone.

Istu praksu Brocardo primjenjuje i kad radi oltarnu palu sv. Mateja za vlasteosku obitelj Sorgo, danas sačuvanu u katedrali Gospe Velike – kopira djela bolonjskog podrijetla koja su mu bila dostupna upravo zato što je Lodovico Beccadelli podrijetlom iz Bologne, gdje imao obiteljsku palaču i kapelu.

Viste otkrili dotad nezamijećenu vezu između Marina Držića i Beccadellija, možete li nam ukratko opisati kakva je bila ta veza?

Riječ je o kratkom, usputnom spomenu Marina Držića u jednom Beccadellijevom pismu dubrovačkom plemiću Ivanu Marinovom Gondoli, poslanom u Dubrovnik iz toskanskog gradića Prata u prosincu 1565. godine.

Beccadelli je ondje obnašao dužnost prepošta u službi Cosima I. de’ Medici, a nastavio je održavati kontakte s Dubrovčanima s kojima se intenzivno družio tijekom boravka u Dubrovniku. Beccadelli u pismu kaže da uživa u svojoj rezidenciji, kako je Gondoli već bio prenio „gospodin Marino Vidra“. Taj usputan spomen govori ne samo da su se Držić i Beccadelli osobno poznavali (što se do sada samo pretpostavljalo), nego i da je Držić boravio u Toskani 1565. godine, dakle godinu prije pokušaja urote protiv dubrovačkih vlasti. To je također i dokaz da je nadimkom Vidra Držić nazivan za života, te da je njime imenovan i izvan najintimnijeg kruga svojih dubrovačkih prijatelja.

U najavi predstavljanja knjige spominje se kako se „ovom se knjigom nastoje premostiti dosadašnje suprotstavljene percepcije Beccadellijeva djelovanja“. Koje su to percepcije?

Različite percepcije ličnosti Lodovica Beccadellija u ranijim istraživanjima moguće je objasniti različitošću društvenih i kulturnih konteksta unutar kojih su one nastajale: u hrvatskom je okruženju Beccadelli shvaćen kao ključna figura crkvene povijesti, intelektualac i humanist koji je u Dubrovnik došao pun iskustava iz velikih umjetničkih središta, dok je talijanska historiografija njegov odlazak na istočnu obalu Jadrana odredila kao znak sutona njegove crkvene karijere.

U kontekstu hrvatske likovne baštine, percepcija Lodovica Beccadellija motivirana je i opravdana prvenstveno, nadbiskupskim ljetnikovcem na Šipanu (zvanom i „Beccadellijev ljetnikovac“). U hrvatskoj je kulturi i znanosti Beccadelliju često dana uloga najvažnijeg dubrovačkog nadbiskupa, bez čijeg spomena ne prolazi gotovo niti jedan pregled renesansne umjetnosti i kulture u Hrvatskoj. No činjenica je da je u povijesno-umjetničkom kontekstu Beccadelli u mnogim aspektima bliži talijanskoj percepciji njegove ličnosti, jer u umjetničkim narudžbama ostaje većinom u sjeni istaknutih pojedinaca koji su ostavili puno veći trag u kulturnoj i crkvenoj povijesti 16. stoljeća, i koji kao naručitelj ne može izdržati usporedbe s velikim naručiteljima talijanske renesanse.

Unatoč tome, njegov se značaj u ulogama naručitelja i sakupljača umjetnina otkriva u odnosu prema umjetničkim djelima, neovisno o hrvatskom ili talijanskom kontekstu: u središtu njegova interesa ostaje uvijek simbolično značenje umjetničkog djela. Sakupljanje skupih i lijepih stvari samo radi njih samih doista nije bilo u središtu interesa Lodovica Beccadellija, unatoč bliskim kontaktima s nekim od najvećih umjetnika njegova vremena.

O poznanstvima s Tizianom, Michelangelom, Jacopom Sansovinom, Giuliom Bonasoneom i drugim renesansnim umjetnicima svjedoče malobrojna umjetnička djela koja su se očuvala do danas, a pisani izvori smještaju Beccadellija više među ljubitelje umjetnosti nego među strastvene sakupljače umjetnina. Ideja vodilja njegovih narudžbi bila je očuvanje sjećanja, koja se najjasnije odrazila u obnovama posjeda u vlasništvu obitelji i Crkve, ali i u još uvijek humanističkom shvaćanju galerija portreta koje je stvorio u obiteljskoj palači u Bologni, obiteljskoj vili u Pradalbinu kraj Bologne i u nadbiskupskom ljetnikovcu na Šipanu.

Zašto je knjiga napisana na talijanskom jeziku?

Knjiga je nastala na temelju moga doktorskoga rada obranjenoga pri uglednom talijanskom sveučilištu Scuola Normale Superiore u Pisi, koji je napisan na talijanskom. U prvim razgovorima s izdavačem, Zavodom za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku koji je spremno prihvatio rukopis, odlučeno je da se rukopis disertacije neće prevoditi nego samo doraditi za objavu, jer tema povezuje talijansku i dubrovačku likovnu baštinu pa ju objava na talijanskom jeziku čini dostupnijom i međunarodnoj publici. Dubrovački Zavod već izdaje seriju Studies in the History of Dubrovnik na stranim jezicima, pa se priča o Beccadelliju u nju prirodno uklopila. Knjiga sadrži i duži sažetak na hrvatskome jeziku, tako da su osnovne misli i zaključci dostupni i onima koji ne čitaju talijanski.

Knjiga je objavljenja, u petak će biti predstavljanje u Dubrovniku, a na čemu Vi sad trenutno radite?

U Dubrovniku sam trenutno na terenskoj nastavi sa studentima diplomskoga studija povijesti umjetnosti, u okviru koje u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu studenti upoznaju metode obrade grafičkih listova. Inače s kolegama s Katedre za umjetnost renesanse i baroka zagrebačkog Odsjeka za povijest umjetnosti dovršavam uređivanje knjige o ikonografiji 17. i 18. stoljeća, gdje će se neizostavno naći i dubrovačke teme.

Predstavljanje knjige dr.sc. Tanje Trška Un arcivescovo del Cinquecento inquieto: Lodovico Beccadelli tra letteratura e arte (Dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli: na razmeđu književnosti i likovnih umjetnosti) održat će se u petak, 6. svibnja 2022. godine u 19 sati u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku. O knjizi će uz autoricu govoriti dr.sc. Daniel Premerl (Institut za povijest umjetnosti) i  Ivan Viđen (Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije).

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here