Preko deset godina Katija Živković je profesionalna fotografkinja hrane. I u tome je sjajna. U slobodno vrijeme je vrtlarica, ali i to ide preko razumijevanja hrane na nekoj dubljoj razini. Najdraža stvar na svijetu joj je zvuk violine jer joj je majka bila violinistica. Zadnja stvar na svijetu joj je čitanje priručnika.

S Katijom Živković je lako uspostaviti komunikaciju. Otvorena je i iskrena. Dobronamjerna.

Zbog svih tih osobina privukla mi je pažnju već neko vrijeme. Na društvenim je mrežama iznimno aktivna.

Katija Živković i njen suprug Ante imaju veliku životnu priču. I dio nje je i njihov put ka Bogu.

Katija, uživaš u svom poslu – vidi se to kroz svaki tvoj status, fotografiju, rečenicu, na blogu ili društvenim mrežama, to je, rekla si, tvoj dar.

Pa, vjerujem da je Bog svakom čovjeku dao nešto u čemu je dobar, i nešto u čemu baš i nije dobar. Pametno je profesionalno se okrenuti onome u čemu si dobar, to nekako dolazi i prirodno. A ja sam uvijek bila dobra u crtanju i, kasnije kad sam se počela bavit njom, u fotografiji, uostalom to nam je i u familji. Nisam Rostropovich „food fotografije“ ali imam svoj stil i volim svoj posao, imam godine iskustva, i razumijem hranu na nekom nivou koji je potreban da znam što je dobro, a što ne. Tako da, da, sigurna sam da se Bog brine za nas i kroz naše talente i daje nam određene afinitete i strasti kako bismo i na taj način svjedočili o Njegovoj milosti. Predivno je raditi stvari koje voliš, bilo da su ti posao ili hobi. Mene i moj posao, fotografija, i moj hobi, vrtlarstvo, baš čine sretnom.

Kako bi ti opisala svoj odnos i put prema Bogu?

Kršćanka sam, vjerujem u Isusa Krista i pokušavam, koliko god je to u mojoj ljudskoj prirodi, živjeti po Bibliji za koju vjerujem da je riječ živoga
Boga, a koju nam je On dao kako bi ga, čitajući je, bolje upoznali, naučili
kako živjeti život dostojan Njegove milosti, dostojan žrtve koju je za nas
ponio Isus Krist, jedinorođeni sin Božji.

Kao i većina, odgajana sam u katoličkoj vjeri, i kao većina bila sam
nominalno katolkinja, ali iskreno duhovnog života nisam uopće imala.
Uglavnom sam bila fokusirana na stvari od ovoga svijeta, na tjelesno, kako ugoditi sebi, svojim osjećajima i požudama, čak sam jedno vrijeme bila uvjerena da mogu spasiti svijet svojim aktivizmom (kao da svijet treba mene da ga spasim). Svo to vrijeme bila sam prilično isprazna, moji motivi bili su više – manje sebični; feel-good život. Na površini se činilo da marim za druge više nego za sebe i da sam pravedna, i to mi je davalo krila. Bila sam neko vrijeme opijena sama sobom, kako sam ja super.

Zatim je uslijedio period u kojem me je Bog osvijestio. Bacio me na
koljena, ogolio me od mog ega, oholosti i uznositosti, kao da mi je jasno
pokazao koliko sam bila u krivu. U isto vrijeme kad mi se mama teško
razboljela, moj suprug i ja izgubili smo tri bebe u mojim visokim trudnoćama, prvo curicu Tiju, pa onda blizance, Ivana i Olivera. Moj duh je bio potpuno skršen. Bila sam tupa. Kao vreća patata. Na dan kad smo sahranili naše dečke ja više nisam imala nikakvu poveznicu sama sa sobom, nisam znala tko sam, što želim, što ne želim, potpuno izgubljena u boli i tuzi, nisam imala snage čak ni hvatati zrak, pustila sam se da tonem, i neka bude što god mora bit, ja ionako toga neću biti svjesna, jer me nema.

Moj put k Bogu nije bio neki trenutak topline i svjetlosti, moj se život
nije u sekundi promijenio, nisam čudesno bila ispunjena Duhom, i bol nije nestala. Ali, javio se taj neki osjećaj kod mog supruga i mene da mora postojati neki veći razlog zašto prolazimo kroz sve to. Oboje shrvani, okrenuli smo se Bogu. A vjerojatnost da se nas dvoje okrenemo Bogu bila je toliko mala da su svi oko nas bili apsolutno šokirani. Od svih ljudi na ovom svijetu koji bi mogli povjerovati u Isusa, Ante i ja sigurno nismo nikome bili na popisu.

Ali mi smo uzvjerovali i obratili se Bogu. I iskreno nisam osjećala da
imamo izbora. Bog nas je provukao kroz sve, bacio na koljena, uništio
cijeli naš stari život, onako dobro nas je gurnuo u blato (i doslovce i
figurativno) i onda malo pomalo počeo je slagati naš novi život i pokrpao
naša srca. Vapili smo Mu za oprost, molili pomoć, kucali, i na sve molitve
nam je odgovorio.

Par mjeseci nakon što smo izgubili Ivana i Olivera, i nakon što su nam
doktori rekli da više nikada nećemo moći imati djece, ja sam zatrudnila sa Špirom. Koliko smo bili sretni, toliko sam bila u smrtnom strahu da moje tijelo neće moći izgurat tu trudnoću, i opet ćemo proći kroz isto. Ali nećemo, jer ovaj put smo znali da imamo Boga na svojoj strani, i znali smo da nas neće napustiti, i da što god da nam se dogodi, dobili ili izgubili dijete, više nikad nećemo biti izgubljeni i nećemo biti sami. To ne znači da nećemo biti tužni, da nećemo patiti, to znači da vjerujemo Bogu u potpunosti i od Njega ćemo primiti i dobro i loše. Jer On zna zašto se stvari događaju, i jednog dana sve će nam biti jasno. Bog je pravedniji od nas i sve što nam se događa za naše je dobro, koliko god to nekad bilo teško. Kriviti Boga za stvari koje se događaju je temeljno pogrešno, jer Bog nije dužan dati nam išta, a opet sunce sija nad nama svaki dan.

Rodio se Špiro, a 19 mjeseci nakon njega i Šime. Bez ikakvih problema,
sasvim zdrave, velike bebe. Nemam riječi za opisat taj osjećaj, ono, kao da se sad napokon mogu odmorit. Odmorit od svih strepnji, strahova, čuvanja trudnoća, od plača hoću li rodit živu djecu, neću li. To je to. Gotovo je. Imamo ih. Slava Gospodu. Tada nisam znala da je Božji plan da nam za 7-8 godina podari još i Jonu.

U vrijeme vaše probuđene ljubavi prema Bogu kupili ste zemljište u Slavoniji i doslovno pošli živjet u šumu i kamp kućicu. Zašto?

U to doba, kao još mladi vjernici, žudili smo ugoditi Bogu što je više
moguće, a isto tako i dalje skršeni od svega, onako nekako čudni,
promijenjeni, a opet nismo bili lobotomizirani i dalje smo to mi, odlučili smo se odvojiti od svijeta, vjerujući da tako činimo Božju volju, pa smo kupili veliko imanje u Slavoniji, u šumi daleko od svih, i doslovce pošli živjeti u kamp kućicu.

Kupili smo 2 koze, jednog jarca, par pataka, imali ogroman vrt, posadili
nešto voćki, radili po cijeli dan, bez struje i vode. Djeca su trčala okolo
bosonoga, Šime je propuzao na travi. Par godina smo se zapravo rehabilitirali, i sad vidim koliko je Gospod i u tome bio milostiv i omogućio nam te godine samoće, izgradnje, upoznavanja Njega, upoznavanja nas samih, ispravljanja krivih Drina itd. Nakon Slavonije, mi smo se napokon osjećali oporavljeni, spremni okrenuti novi list, spremni uistinu početi živjeti za Krista, snažni u vjeri, svjesni da nas Bog nije pozvao da budemo sami u šumi, već da probamo biti svjetiljka u svijetu drugim ljudima.

Ističeš da živite po Bibliji. Što to konkretno znači?

Svakodnevno molimo, i sami, i kao obitelj. Čitamo svakodnevno Bibliju, učimo iz nje, slavimo Gospoda kroz pjesme, a najviše radimo na tome da gradimo i svoj vlastiti odnos s Kristom. Djecu učimo ono što se u njihovim godinama djecu uči, da vole Isusa, da vole svoje bližnje, da vole i svoje neprijatelje i da se mole za njih. Da ne lažu, ne kradu, ne psuju, da se mole kad im je teško, da se ne srame svoje vjere. Jesu li oni neka savršena djeca i je li to lako? Apsolutno nisu, i nije. Ali trudimo se i vrlo smo otvoreni s njima, ne tajimo stvari jedni ispred drugih, ne libimo se reći oprosti onda kad je to potrebno, jer i mi roditelji jako često griješimo i povrijedimo svoju djecu, pa je lijepo, i pružamo im pozitivan primjer, ako to i priznamo.

Vođena ljepotom stvaranja “nečega iz ništa”, ljepote i zdravlja iz
sjemena, iz zemlje, prvo si u gradu napravila svoj đardin, a onda ste počeli s organskim uzgojem u Konavlima na iznajmljenom zemljištu.
I?

Ja prirodu volim odmalena, od kad sam s nonom k’o curica brala paziju po Babinom Kuku i šetala po Petci. None me uvijek učila da nam priroda sve daje i da se prema prirodi trebamo odnositi sa zahvalnošću i s poštovanjem. Nekako mi se posložilo da smo po povratku iz Slavonije kupili stan u gradu koji ima bokunić vrta, a taj moj mali vrt je mojih “5 minuta”. Kad god trebam malo odahnuti i pobjeći od mojih muških, odem u svoj đardin.

Kako je krenula pandemija i vremena su bila teška i nesigurna, praktički
godinu dana nije bilo posla, došli smo do komada zemlje u Konavlima od
gospara Miha Kukuljice iz Mihanića. Nije on nama ništa iznajmio nego nam je nesebično dao svoj bokun zemlje da ga obrađujemo, i još nam je sve pomogao, dao gnoja, s mojim mužem orao, frezao, i uvijek bio tu za sve što nam je trebalo. Krenula sam u taj vrt u Konavlima megalomanski, i s toliko entuzijazma, uvjerena da će to biti najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Međutim, moram priznat, ubilo me to sve. Zemlja zahtijeva da si tamo svaki dan, da se brineš, trudiš, i ako te samo 2 dana nema, puno stvari pođe po zlu, pa onda treba tri puta više radit samo da to popraviš. A s troje djece, starija dva su doduše pomagala stvarno koliko god su mogli, poslom koji je ipak krenuo prošlo ljeto Bogu hvala, i svim drugim obavezama, jednostavno nismo stizali sve. Tako da me iskreno moj projekt vrta u Konavlima malo “progutao”. Ozlijedila sam rame zbog čega nisam uspjela odradit jesensku sjetvu u đardinu u gradu, koji sad izgleda k’o prašuma, i nekako, htela sam puno više nego sam realno mogla, tako da to nije bio neki ogroman uspjeh, iako smo se sladili predivnim, neprskanim, zdravim plodovima cijelo ljeto, i imali puno više nego nam je bilo potrebno. Uživali smo u prekrasnim izlascima i zalascima sunca ispod Sniježnice, i doslovce se hranili ljepotom Konavala kakvu do ovog ljeta još nismo doživjeli. Moja je prababa iz Dunava pa se ja nekako osjećam posebno vezana uz Konavle, pa eto koliki god da je fijasko bio taj vrt, svejedno je bilo divno i Gospodu smo zahvalni na svakoj sekundi teškog rada. Gospar Miho je rekao da će dogodine ipak on bit menadžer i sve ćemo njega slušat, jer sam ja ove godine, u najboljoj namjeri, sve zezla (hahaha).

Izaziva li situacija u svijetu, od pandemije, sve neiskrenijih odnosa među ljudima, egzistencijalne nesigurnosti kod tebe osjećaj straha od budućnosti, besmisla, depresije, bezizlaznosti?

Pa uglavnom se ne bojim baš, ali vjerujem da je to zato jer nam Gospodin kroz svoju snagu daje mir koji nadilazi svaki razum. Naravno da kao i svi imam poriv bojati se i misliti crno, ali Isus nas uči da se ne bojimo i ne mislimo na taj način, već predamo sve u ruke Gospodinu i on će se pobrinuti za nas. Ne mislim to na neki fatalistički način, i radimo maksimum koji možemo, ali toliko toga je mimo naše kontrole da nema smisla pretjerano brinuti. Vodim se time da prestanem previše razmišljati i fokusiram se na zahvaljivanje.

Ono što me deprimira iskreno, pogotovo kad provedem više vremena po
društvenim mrežama i portalima, je ta podijeljenost društva, i animozitet
koji se rodio među ljudima koji su do jučer bili prijatelji. Ja se iskreno
nadam da je to nešto momentalno i da će uskoro ljudi shvatiti da nismo
jedni drugima neprijatelji.

Kažeš, fokusiram se na zahvaljivanje.

Postoji stih u Bibliji koji kaže Bez mene ne možete ništa, i drugi stih
koji kaže Mogu sve po Isusu Kristu. Biblija nas jasno uči da nam je sve što imamo Bog dao, i da smo ništa sami po sebi, dakle ne bismo trebali imati visoko mišljenje o sebi. Ljudi često govore da su zahvalni za ovo ili ono, ali pitam se kome su zahvalni? Nekoj nevidljivoj bezimenoj sili? Sami sebi ili svemiru? Imam osjećaj da jako često ne žele reći da su zahvalni Bogu, jer ne žele ispasti nazadni. Ono, super zvuči reći da si zahvalan, ali kome? Ili kad se nešto loše događa ljudi šalju molitve, to onako paušalno pišu. Kome molitve? Pogotovo u ovo blagdansko doba svi su zahvalni na svemu što imaju i šalju molitve svima kojima je teško. To me vraća na početak, jer od Boga treba uzeti i dobro i loše sa poniznošću i zahvalnošću. Job je rekao, Bog dao, Bog uzeo. Ljudi zahvaljuju na dobrome višoj sili, a ljute se na Boga kad im je loše.

Ali isto tako ljudi ne shvaćaju još jednu važnu stvar o Bogu a to je da Bog nije kao mi ljudi, on oprašta. I mi Kršćani smo pozvani opraštati, jer je On oprostio nama, i to je poanta Kršćanstva. Ljubi Boga svojega i druge i opraštaj svima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here