Međunarodni je praznik rada ili popularni prvi maj, dan kad se obilježava borba za radnička prava i obilježava sjećanje na žrtve radničkog pokreta u borbi za veća radna prava. 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na privatni život – tražila je krajem 19. stoljeća američka Federacija organiziranih sindikata na konvenciji, a u svijetu se ovaj praznik danas najčešće slavi uličnim nemirima, demonstracijama i prosvjedima.

Praznik rada svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su bili prisiljeni raditi krajem 18. i tijekom 19. stoljeća. Izravni povod za obilježavanje prvog svibnja kao praznika bili su radnički nemiri u Chicagu, no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima.

Prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. U to doba galopirajuće industrijalizacije šestodnevni radni tjedni s radnim danima od 10 do 16 sati bili su norma, a dječji rad bio je uobičajen. Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora.

Štrajkovi i pokreti za bolje uvjete bili su česti, a prekretnica koja je dovela do obilježavanja Praznika rada dogodila se početkom svibnja 1886. u Chicagu. U prosjeku se radilo 60 sati tjedno, šest dana u tjednu.

Radnici su se u mnogo navrata pokušavali izboriti za bolje uvjete rada, no poslodavci su sprečavali sindikaliziranje na sve moguće načine.

Krajem 1881. u Pittsburghu je osnovan savez sindikata koji je na svojem sastanku u listopadu 1884. donio jednoglasnu odluku da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard. Kako se približavao taj dan, američki sindikati su se pripremali za opći štrajk kao podršku osmosatnom radnom danu.

U subotu 1. svibnja 1886. diljem Sjedinjenih Američkih Država krenuo je opći štrajk. Procjene broja štrajkaša kreću se između 300 i 500 tisuća, od čega ih je u centru zbivanja – Chicagu – bilo između 30 i 40 tisuća. Višednevni štrajk prolazio je mirno jer su se glavni sindikati protivili nasilju, no preokret je stigao 3. svibnja u tvornici kompanije McCormick Harvesting Machine. U tvornici su radili većinom irski imigranti.

Trećeg svibnja, nakon što je sirena označila kraj radnog vremena, dio radnika je navalio na vrata tvornice kako bi se obračunali sa štrajkolomcima. Policija koja je štitila štrajkolomce zapucala je po radnicima, usprkos pozivima za smirivanje situacije, i u metežu su poginula dvojica radnika. Ljuti zbog policijskog nasilja, lokalni anarhisti još su iste večeri otisnuli i podijelili letke kojima su pozvali na prosvjed idućeg dana na trgu Haymarket.

Skup je počeo mirno uvečer 4. svibnja i gotovo do samog kraja nije bilo nikakvog nasilja. Govornici su održali svoje govore dok je velik broj policajaca nadgledao skup iz blizine. Pred sam kraj prosvjeda, oko 10.30 navečer, policija je naredila razlaz, a pred nadolazeće policijske snage iz gomile je bačena bomba kućne izrade koja je eksplodirala i ubila sedmero policajaca.

Nakon eksplozije došlo je do pucnjave između policije i prosvjednika. Prema povijesnim izvorima, policija je zapucala na prosvjednike u bijegu i tom prilikom usmrtila njih četvero, a ranjeno je sedamdesetak ljudi.

Sudac i javnost otvoreno su bili protiv optuženih radnika , koji su proglašeni krivima za bacanje bombe. Od osmorice, sedam ih je osuđeno na smrt vješanjem. Presuda je izazvala ogorčene reakcije iz radničkih pokreta u SAD-u i ostatku svijeta, a na sudski proces ubrzo se počelo gledati kao na farsu. Glavni policijski istražitelj dobio je otkaz jer je navodno krivotvorio dokaze. Dvojicu osuđenih pomilovao je guverner države Illinois pretvorivši njihove smrtne kazne u doživotne robije. Jedan od preostale petorice izvršio je samoubojstvo dan prije izvršenja kazne, a četvorica su obješena 11. studenog 1887. Na vješala su pošli pjevajući ‘Marseljezu’.

Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada i postepeno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Za bitnije promjene trebalo je čekati kraj Prvog svjetskog rata. Tek u poraću počele su prve prave promjene, a Španjolska je postala prva država koja je 1919. uvela osmosatni radni dan za sve vrste poslova na teritoriju cijele države. Borba za osmosatni radni dan našla se među osnovama programa Međunarodne organizacije rada (ILO, International Labour Organisation) koja svoje korijene vuče iz Lige naroda dogovorene Versajskim ugovorima 1919.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here